Odgoj

Čija će biti naša djeca?

tra. 21, 2017 Tihomir

unnamed

Da, to je naše pitanje!

Odgajanje djece je roditeljska najvažnija zadaća! Ako roditelji propuste odgajati svoju djecu i taj posao prepuste nekom drugom (nekoj teti, dječjem vrtiću, TV programu, igricama na računalu, nasilnim crtićima… što se može očekivati od te djece?)  Naravno da za sve mi imamo odgovor: moramo oboje raditi, u kreditu smo, primanja jednoga roditelja nisu dostatna i … Ali, pitanje ostaje: Čija će biti naša djeca?!
Ako roditelji ne odgoje dijete, a sutra to dijete ima svoju djecu, i ta djeca imaju svoju djecu, a nisu im mogla pružiti u odgoju ono što nisu primila, doći ćemo do odgovora na pitanje: Zašto propadaju narodi?
Ovim dramatičnim pitanjem i iskrenom analizom često realnih stanja ne želimo nikoga napadati niti osuđivati. Svatko radi kako misli da je najbolje. Ali, je li najbolje? Može li se učiniti nešto bolje? Čija će biti naša djeca?

Za novopečene roditelje ove priče koje slijede, mogu biti vrlo korisne, kako bi spriječili možebitne takve i slične događaje. Za one iskusnije, nije na odmet da se podsjete i upozore druge. Za one koje čeka roditeljstvo, kao informacija, da znaju što ih čeka. Ovdje posebno govorimo o maloj, predškolskoj djeci, do tri i do sedam godina.

Ilustracije iz lekcije odgajanja. Možda vam pomognu. U praksi, iz života, to ponekad izgleda ovako:

 1.životna priča
Mami je nešto pozlilo i otišla je u kupaonicu. U dnevnoj sobi ostala su dva brata: jedan od dvije i pol a drugi od tri i pol godine. Mama je počela pripremati kolač. Ostavila je na niskom stolu vreću s brašnom od pet kg. Tamo se zadržala oko dvadeset munuta.

Kad se je vratila iz kupaonice, bila je šokirana. Ta dva mala “majstora” tu su vreću brašna razbucali, brašno razbacali po kauču, tepihu, zidovima, slikama, namještaju… Bili su bijeli kao pekari. Kosa puna brašna, odjeća puna brašna, usta, uši, nos… sve puno brašna, oni sretni…. Ta mama je imala dovoljno smisla za humor, nakon stresa kad je vidjela što su učinili ti mali “pekari” i snimila je sve to i stavila na internet. Praktički su uništili sobu dok su se sjajno zabavljali.

2.životna priča
Djevojčica od tri i pol godine, oponaša roditelje. Otišla je sama u kupaonicu i zaključala se (jer tako to rade i odrasli). A kad je trebala izići, nije znala otključati. Stanovali su na prvom katu. Srećom, tata je imao ljestve, a prozor na kupatilu je bio otvoren “na kip”. Tata se nekako provukao i otključao vrata. Inače bi morali provaliti vrata.

3.životna priča
Mama je radila oko ručka u kuhinji a dijete od četrnaest mjeseci je trčkaralo po hodniku i sobama. Odjednom se u mami probudio neki osjećaj da mora potražiti dijete. Nekako joj se učinilo da je već predugo neka tišina u kući. Pošla je od sobe do sobe i došla i u kupaonicu. Bila je preneražena. Dijete je bilo naglavce u kanti vode. Zapravo, u kanti je bilo dvadesetak centimetara vode. Dijete se nagnulo preko ruba kante da brčka po vodi. Ali, glava je prevagnula i dijete je naglavce zaronilo u vodu. Glava je potisnula vodu preko ušiju i tako je došlo do gutanja vode i gušenja. Dijete se ugušilo. Strašno!

 4.životna priča
Djevojčica od tri i pol godine nekako je došla do upaljača. Nekako ga je dohvatila. Obično ga u kući imaju domaćice da pale plinsko kuhalo, kad nema struje. Počela ga je paliti, kako je vidjela da rade i odrasli. Konačno, plamen se pojavio. Budući da je imala haljinicu od lako zapaljivog materijala, odmah je buknuo plamen. Dijete je počelo vikati i trčati po kući, tražeći baku, koja je nešto radila u sobi. Baka je sva u šoku, pojurila u kupaonicu, zgrabila ručnik i pokvašen odmah stavila oko vrata i tako ugasila vatru. No, djetetu su ostali ožiljci oko vrata na koži, kao posljedica opeklina i kad je odrasla.

5.životna priča
Susjeda je došla u posjet i dok je mama otišla po sok, njezina kćerkica, koja je još uvijek više “frfljala” nego govorila, a bila je vrlo “brbljava”, mala pričalica, jedva blizu tri godine, razgovara s tom gospođom:
“Kad me mama vodi u tlgovinu, a kad ja hoću da mi ona nesto kupi, ja samo vristim i ona mi uvijek to kupi.”
Ta mama priča kako je već bila u neprilici, jer se uvijek osramoti kad je s kćerkicom u trgovini. Sada, kad je to čula, shvatila je da mora promijeniti taktiku. I više se to nije događalo. A što je primijenila? Pogodite.

Iz prakse iskusnih roditelja slijedi nekoliko prijedloga
Dobro je, dok imamo takve male “majstore” i “istraživače” (posebno one do tri godine, a nekada i starije):
– držati zaključanu kupaonicu, jer može uključiti perilicu…
– zatvoriti kuhinju, ako “nakratko” odlazimo u neku sobu, na terasu… kako se naš mali “istraživač” ne bi opekao o pećnicu (ako nešto pečemo), kako ne bi povukao ručku tave, da vidi što je u njoj i tako prosuo vreli sadržaj na sebe, ili pokušao vidjeti što je u loncu, u kojem se kuha juha, može uključiti perilicu posuđa…
– u stanu sve utičnice struje moraju biti “blokirane” zaštitnicima, jer malci vole svuda gurati svoje prstiće
– daljinske upravljače držati visoko od njihova dosega i uređaje ne ostavljati na “stand by”, jer je svuda struja i može se dogoditi štošta nepredviđeno (može on/ona nešto uključiti pa se uplašiti nekog sadržaja, uplašiti se buke; može prosuti vodu u ili na uređaje koji su uključeni u struju, može staviti u usta žicu u kojoj je struja, pljuvati na priključke za struju…)
– računalo i TV prijemnik držati isključene (ili čak zaključane) ako nismo kraj njih
Iako mi to, uglavnom znamo, nije zgorega podsjetiti i popraviti propušteno da ne bude oooh.

 Posebna briga za prvo dijete
Prvo dijete odgaja drugo
Prvo dijete treba odgajati s mnogo pažnje jer će ono odgajati ostalu djecu. Djeca rastu u skladu s utjecajem onih s kojima su okružena. Ako se o njima brinu osobe koje su bučne, i ona će postati bučna i gotovo nepodnošljiva.”
(MS 64, 1899.; CG 27; Um, karakter i osobnost, str. 144)

Odgoj do treće godine.
Tko tako odgaja svoju djecu?
“Majke, ne propustite na pravi način odgajati svoju djecu u prve tri godine njihovog života. Ne dopustite im da sama oblikuju svoje želje i prohtjeve. Majka mora biti um za svoju djecu. Prve tri godine su razdoblje u kojem se savija tanka grana. Majke moraju shvatiti važnost ovoga razdoblja. To je vrijeme kad se polaže temelj (karakteru).”
(MS 64, 1899.; CG 194; Um, karakter i osobnost, str. 143)

Odgoj od treće do sedme godine
“Važnost ranog odgoja djece ne možemo dovoljno naglasiti. Pouke koje dijete uči tijekom prvih sedam godina života više utječu na oblikovanje njegovog karaktera nego sve ono što će naučiti u godinama nakon toga.”
(MS 2, 1903.; CG 193: Um, karakter i osobnost, str. 143)

Ove informacije (o presudnom ranom odgoju) imamo već preko stotinu godina. Oni koji su saznali za njih, s uzdahom su utvrdili: ” Barem da smo to prije znali!”

Zašto smo takvi kakvi smo?
Ako dijete do treće godine ne usvoji reći: izvoli, hvala, molim, oprosti; ako ne nauči prati ruke, složiti papuče, cipele, odjeću, igračke poslije igranja, knjige… teško će kasnije to naučiti. Jer, do treće godine, ako roditelji rade na tome, to će sve djetetu “ući u krv”, kako se to često narodski kaže. Jer, drukčije više ne zna ni govoriti niti raditi nego kako je naučilo. Tako uči i jezik i pravilno govoriti. Ako djetetu kažemo: “Di si?”, ono će tako govoriti i kad odraste. Ako kažemo: “Gdje si?”, ono će tako govoriti i kad odraste. Eto zašto su neki takvi.

Preporuke struke
– dovoljno sna
–  kvalitetan (obavezan) doručak
– kretanje na svježem zraku (umjesto sjedilačkog života u zatvorenom, pred TV prijemnikom, računalom, i-fonom, tabletom…)
– voda umjesto energetskih (zaslađenih i kofeinom light – lagano) začinjenih gaziranih pića za djecu!)
– jesti voće i povrće (da bi izbjegla pretilost i prekomjernu težinu, jedući grickalice, masno, prženo ili slatko, između obroka, umjesto doručka…)

Neki su roditelji otkrili
Neki su roditelji otkrili (a neki još otkrivaju i nikako da otkriju):
– za odgoj je presudan red u: spavanju, jelu, igri
– večera najkasnije do 19 sati za sve
– za djecu, spavanje najkasnije do 21 sat (da bi mogla ustati na vrijeme za školu, za male i prije); do tog vremena mora sve biti obavljeno; kupanje, priča za laku noć, molitva…
– za roditelje, spavanje najkasnije do 22 sata (da bi mogli ustati u 6, spremiti doručak…); za roditelje otpadaju večernji filmovi, izlasci… jer su djeca na prvom mjestu a za jedan takav dan treba imati živaca i snage, a takav je svaki dan, dok djeca ne odrastu.
I, ona stara izreka, još uvijek važi: “Mala djeca, mala briga. Velika djeca, velika briga.”

Smisao za humor
Da, treba se moliti. A potrebno je imati i smisla za humor. I sve tako dok ne odrastu. Nije mudro djecu tretirati kao srednjoškolce. Kad kažemo djetetu: “Već sam ti sto puta rekao da to ne radiš!”, mi ga tretiramo kao “odraslog”. Što ono zna koliko je to sto puta. Čim se okrene, zaboravi. Ili, kažemo: “Brže, brže, zakasnit ćemo.” Malom djetetu se nikamo ne žuri, nego se žuri nama. I ono nas ne razumije. Bolje je reći djetetu: “Ako se potrudimo da to prije napravimo, stići ćemo na vrijeme.” I pomognemo mu da pozitivno gleda i rješava situacije; i prikazujući život tako ono usvaja, usput, bez pritisaka, važne životne navike.

Djeca i duhovnost
– vodite djecu redovito i na vrijeme (ako je moguće bez kašnjenja) u crkvu
– redovito i na vrijeme započinjite i završavajte subotu, uz pjesme, priče, molitve; radite to s oduševljenjem a ne na brzinu i nervozno
– nemojte djeci dozvoljavati da gledaju bilo crtiće ili filmove u kojima se promovira nasilje, duhovi, vještice, strašila; nemojte im kupovati igračke za rat; najbolja tema za djecu je stvaranje, ima toliko filmova, knjiga i pomagala na tu temu, umjesto zastrašivanja i rata (takvo nepravilno “hranjenje” dječjeg uma strašilima, ratom očituje se u njihovom ponašanju i nemirnom snu, jer to u snu proživljavaju, ratoborna su…)
– obiteljsko bogoslužje: proučavajte Bibliju,  Biblijsku pouku s djecom svakog dana u najbolje vrijeme koje njima odgovara
– djeca prate s kakvim duhom i stilom roditelji idu u crkvu, kako im govore o Bogu i to oponašaju
– i sve to strpljivo i s ljubavlju (ljubav lijepa i teška)

 Navike se rijetko mijenjaju u kasnijim životnim razdobljima
“Ono što dijete vidi i čuje, urezuje duboke crte u njegovom nježnom umu koje nikakve okolnosti kasnijeg života ne mogu potpuno izbrisati. Um se sada oblikuje  i opredjeljenja dobivaju smjer i snagu. Ponovljeni postupci u određenom smjeru postaju navike. One se mogu ispraviti upornim vježbanjem u kasnijoj životnoj dobi, ali se rijetko mijenjaju.”
(GH, I/1880.; CG 199,200; Um, karakter i osobnost, str. 144)

Uzbuna u taboru
Čija će biti naša djeca? Sotona hoće našu djecu odvesti u roblje – bilo u bijelo ili crno roblje. Da budu izgubljeni sinovi i kćeri u posvjetovljenju, kao onaj izgubljeni sin u Isusovoj usporedbi. Naša djeca su za njega trofeji. Kako odrastaju, polako ih odvodi posvjetovljenom glazbom, neprimjerenom modom; kad se školuju primaju na stotine nepotrebnih informacija koje ih opterećuju i naročito im se ulijeva sumnja u sve a posebno na području religioznosti. Čujemo li zvuke trube u taboru, koja poziva na uzbunu?! Čija će biti naša djeca? Za koga ih odgajamo? Kolika je odgovornost roditelja pred Bogom – neki roditelji toga gotovo da i nisu svjesni. A odgovornost je velika!

Psalam 144, 12 kaže: “Daj da nam sinovi budu kao biljke što rastu od mladosti svoje; a
kćeri naše kao stupovi ugaoni (prekrasno izrađeni u dvoru).”
Isus je rekao: “Pustite dječicu neka dođu k meni, i ne branite im, jer je takvih kraljevstvo nebesko.” (Matej 19,14) Odgovornost roditelja je tolika da se ne može dovoljno naglasiti. Tu je doista riječ o stvarnom (čak vječnom) životu i stvarnoj (čak vječnoj) smrti.

Odgoj za sada, ovdje i za vječnost!
“Na Nebu se kao jedina prava veličina  računa istinska dobrota. Vrijednost čovjeka određuje se prema njegovim moralnim osobinama. Osoba može posjedovati bogatstvo i sjaj uma, a da ipak bude bezvrijedna, jer blistavi plamen dobrote nije nikad gorio na oltaru njezina srca.
Dobrota je rezultat božanske moći koja preobražava ljudsku narav. …”
(Moj život danas, 54)

“Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega.” (Izreke 22,6)
Neki roditelji (nepripremljeni za roditeljstvo i odgajanje) misle: “Što znaju djeca. Kad narastu onda ćemo ih odgajati.” Ništa nije dalje od istine nego takva besmislena tvrdnja. Naprosto je nevjerojatno koliko ima osoba koje su “upale” u roditeljstvo a da za to uopće nisu spremne.
Obično, kad hoćemo nešto raditi, idemo na neke tečajeve, idemo se doškolovati, usavršiti neka znanja. A kad hoćemo postati roditelji, ili to već jesmo, koliko u to ulažemo?

Prve tri godine, pa onda do sedme su presudne za postavljanje valjanog temelja u odgajanju. To je vrijeme kada se roditelji posebno moraju žrtvovati da učine sve kako bi djecu usmjerili s ljubavlju ka razvijanju stabilnog karaktera. Jer, roditelji trebaju svoju djecu odgajati za sadašnjost i za vječnost. Odgovorno roditeljstvo bezuvjetno podrazumijeva stalnu suradnju roditelja s Bogom! I, da, u konačnici, čija će biti naša djeca? Da, u velikoj mjeri to ovisi o nama.

unnamed6

Djeca su zato da ih volimo i odgajamo za vječnost! Isus je rekao: ” “Pustite dječicu k meni; nemojte im priječiti, jer takvima pripada kraljevstvo Božje!” (Marko 10,14) Čija će biti naša djeca? Imamo li siguran odgovor? Reci: DA!

Dr. sc. Ivan Đidara


unnamed-1