Kako Bog rješava probleme

0
63

rukeMolitve

Kad mi se muž razbolio, odjednom više nije bilo prihoda. Obavijestili su nas da će se morati liječiti godinu dana, što je značilo da tako dugo neće dobivati plaću, a zdravstveno osiguranje će tek nakon godinu dana početi s mjesečnim isplatama.

Muž mi je imao četrdeset i pet godina, imali smo dijete, a sada su k tome još došli bolnički troškovi i neophodni lijekovi. Naši najbliži i prijatelji pomagali su nam da preživimo.

Jednog jutra smo razgovarali i muž je spomenuo kako je potrošio sve lijekove, a nema novca za kupnju drugih. Inače on nije bio spreman moliti pomoć pa je dopalo meni da ponovno molim svoju rodbinu da nam posude novac.

No od samog početka braka naučili smo da svoje probleme iznosimo nebeskom Ocu. Oboje smo kleknuli i molili Boga za pomoć u ovoj teškoj situaciji. Bilo nam je potrebno čudo. Nakon molitve primili smo se svakodnevnih poslova, čvrsto uvjereni da će Bog riješiti naš problem.

To poslije podne primili smo pismo od gđe. Kadwell, učiteljice našem sinu u trećem razredu osnovne škole. Ona je bila iskrena kršćanka koja je ozbiljno shvaćala vjeru. Bili smo s njom u prijateljskim odnosima.

U pismu je bila presavijena karta, slična čestitki; kad sam je otvorila iz nje je ispala novčanica od pedeset dolara. Nije bilo nikakve poruke, nikakvog objašnjenja.SYNERGOPRESS – 47 25.12.2012. 24
Muž i ja smo stajali i gledali jedno u drugo. Zatim smo se spustili na koljena i zahvalili Bogu. Poslije toga otišla sam u ljekarnu po lijek.
Po povratku kući nazvala sam gđu. Kadwell da joj zahvalim. Tako sam saznala nevjerojatnu priču. Rekla je da joj je Gospodin čitav tjedan govorio da nam pošalje 49,95 dolara. „Zašto toliko?“ pitala je Gospodina. „Oni će pomisliti da sam poludjela ako im pošaljem 49,95 dolara.“
Međutim gđa. Kadwell se nikako nije mogla osloboditi ove misli. Kad god bi se probudila, Gospodin bi je potaknuo da pošalje 49,95 dolara. Konačno je jednog jutra, za vrijeme doručka, ispričala suprugu što osjeća. On je odgovorio: „Ako ti Gospodin kaže da pošalješ 49,95 dolara, bolje je da poslušaš.“

„A što ću im reći? Kako da im objasnim svoj neobičan postupak?“

„Prepusti to Bogu“, odvratio joj je muž.

Budući da živimo u malom gradu, pošta koja se preda prije osam sati, stiže na odredište istog dana. Tog jutra, kad smo se muž i ja molili za našu potrebu, gđa. Kadwell je u omotnicu stavila 50 dolara i poslala ih na našu adresu.

Dok mi je telefonom pričala što se dogodilo, imala sam osjećaj da me grle Božje milosrdne ruke. Grlo mi se stegnulo dok sam pričala našu priču: kako muž toga dana nije imao lijeka i kako nismo znali kako doći do potrebnog novca.

„Mogu li pitati koliko košta njegov lijek?“ javila se gđa. Kadwell.

„Nećete vjerovati“, odgovorila sam. „Točno 49,95 dolara.“

Jedan trenutak nije bilo odgovora. Obje smo osjećale kako nas kao sigurnosni pokrivač preplavljuje Božja ljubav i milost. A onda je gđa. Kadwell prekinula tišinu: „Dugujete mi 5 centa.“

Obje smo se nasmijale i zaplakale. (Signs of the Times, siječanj 2001.)