Iz dječjih usta
Jedne subote poslije podne,
nakon obilne kiše, primijetila
sam prekrasnu dugu koja se
pružila s jednog kraja neba do
drugoga. Pozvala sam
trogodišnju kćerku da dođe na
vrata i zajedno sa mnom uživa
u neobičnom prizoru.
Djevojčica je širom otvorenih
očiju promatrala dugu, zatim
me je pogledala i upitala:
”Mama, a gdje je korablja?”
(Dijete je učilo o Noinoj arki i potopu.
Toliko je to bilo živo u sjećanju da je
očekivalo osim duge vidjeti i Noinu arku – korablju.)
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Nakon što je svog malog sina
po tko zna koji put stavila u
krevet, strpljenje joj je bilo na
kraju. Kad ga je čula kako opet
zove: ”Mama”, povikala je:
”Ako me još jedanput zovneš
‘mama”, istući ću te.” Neko je
vrijeme vladala tišina. A onda,
kad je sjela da se odmori,
začula je žalosni šapat:
”Gospođo, mogu li dobiti čašu
vode?”
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
