Je li život kao maskenbal?

0
1240

Svake godine možemo svjedočiti tradicionalno uobičajenom održavanju poganskih običaja nazvanim maškarama, fašnikom, maskenbalom ili kakogod već, ali svima njima zajednički je sadržaj koji nema uporišta u kršćanstvu.

Gotovo je nemoguće isključiti se iz društvenih događanja tako široko rasprostranjenih čak po različitim kontinentima i tako duboko ukorijenjenih u kulturu svih tih naroda. Svemu tome ne pridajem važnost, ali priznajem da su svi sudionici bili utoliko pošteni što priznaju da nose maske i što su ih javno, pred svima voljni skinuti kad prođe spomenuto događanje.

Razmišljanje iz duhovne perspektive

Međutim, moje razmišljanje me vodi na preispitivanje drugih vrsta „maski“ koje nosimo u svakidašnjem životu i mimo ovih spomenutih dana i običaja. Nosimo ih manje-više svi, netko svjesno ili nesvjesno, povremeno ili svakodnevno… Htjeli mi to priznati ili ne, naša lica često su poput maski iza kojih pokušavamo vješto sakriti svoje misli i osjećaje koje iz samo Bogu znanih razloga nismo spremni podijeliti s drugima.

Danas je kozmetika više nego uspješna u stvaranju određenih stereotipa „maski“. Nitko nema ništa protiv zdravog i lijepog izgleda… No, vanjska ljepota je dobila na cijeni, ali se izopačila jer je izgubila sjaj unutarnje čistoće srca.

Psalmist David bio je kralj, živo je u izobilju, kraljevski ali je ipak znao odakle dolazi prava vrijednost. U Psalmu 51,12 molio je: „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni.“ Lako je danas iza nekoliko poteza kozmetičke olovke i sjenila, malo rumenila, svakom prolazniku sakriti pokoju boru više ili sat spavanja manje. No, što time dobivamo? Sigurnost od suvišnih komentara ili neugodnih pitanja? Uz pomoć raznoraznih preparata pokušavamo prezentirati privid stvarnosti koju sami ionako vidimo svaku večer. Bar u ogledalu kad se umijemo. A gdje naći „stetoskop“ kojim bismo zavirili u svoju unutrašnjost, gdje su oku čovjeka sakrivene tajne? Zamaskirane ? Pogađamo: zašto?

Sakrivamo se baš kao što su tu potrebu imali i naši praroditelji u Edenu kad su prvi puta pogriješili i spoznali tu svoju grešku, a onda osjetili nesigurnost spram Božjeg prihvaćanja. Do tada nikad nisu osjećali ništa slično jer su živjeli u skladu. Sad ih je obuzela neizvjesnost. Knjiga Postanka 3, 8: „ Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. “

Od tada pa sve do današnjih dana nismo se riješili te nesigurnosti. Osmjehujemo se nesigurno, iz pristojnosti, kao da se više nemamo čemu nasmijati „od srca“. Ljubaznost je postala kulturološka tekovina ili je to ipak stil života? Kako za koga. Neki su se već toliko saživjeli sa svojim „maskama“ da im se čini kako i nema nikog ispod maske…nažalost. Neki pak imaju cijeli repertoar „maski“ za svaku prigodu i potrebu. Vješto ih izmjenjuju, mijenjaju lica pa ih znamo kao dvolične osobe. Da su bar samo dvolične, a ne trolične ili…

Nemalo nas iznenadi kad za osobe za koje smo bili sigurni da ih poznajemo, najednom utvrdimo da su se skrivale iza maske radi nekih vlastitih interesa. To je dio priče o životu kad prestaje veselje, jer smo se razočarali, jer smo vjerovali u ono što gledamo i da nas oči ne varaju. Postoji čak i izreka u narodu: Slijep pored zdravih očiju.

Nije to nikakva novost jer u Davidovo vrijeme bilo je jednako tako. Psalam 12.2,3 “Upomoć, Jahve, jer nestaje pobožnih, vjernosti nema više među ljudima! Svatko laže svome bližnjemu, govori usnama lažljivim i srcem dvoličnim.”

Okrutan je život u svijetu gdje se maske ne nose jedan već svaki dan u godini, i tako godinama, tko zna koliko dugo, dok netko „ne progleda“ ili maska padne.

Želim vjerovati da se mogu oduprijeti takvom životu, iako mi se svakodnevno nameće. Želim se nadati da još ima ljudi koji se u svojoj skromnosti, poniznosti i jednostavnosti ne srame priznati, ni kakvi su, ni odakle su, ni koje im je porijeklo. Koji prihvaćaju i druge i drugačije od sebe, ne gledajući uvijek na vanjsko stanje stvari, na čovjeka kakav je sada, već na onog čovjeka kakav bi netko mogao postati ako mu pružimo priliku da se ostvari umjesto da smišljamo pakosti kojim će nečija nesreća postati nekima sreća. U knjizi Propovjednikovoj je zapisano: „ Otkrih ovo: Bog stvori čovjeka jednostavna, a on smišlja nebrojene spletke.”

Onaj tko me ubjeđuje svojim reklamama u ispravnost maskiranog života, knez je ovoga svijeta i vrlo je vješt. Znam da ne mogu nikako sama odolijevati njegovoj upornosti, bez Božje pomoći. Znam da će biti padova i podizanja, ranjavanja i liječenja, no tko je veći Prijatelj i Liječnik nego li naš Spasitelj? Ostavio nam je recept za uspješnost: „Molite se Bogu, protivite se đavlu, pa će pobjeći.“

Kad se sve na kraju zbroji, pitam se zašto bismo uopće trebali biti kopije, a ne originali stvoreni na Božju sliku? Koga to možemo prevariti; ljude s kojima živimo, poznanike, na trenutak sebe same? Na završetku dana ostajemo u tišini moj Bog i ja. Tad padaju sve maske. Dok hoda hodnicima moje savjesti, korakom lakšim od perja i otvara vrata svih mojih unutranjih strahova, učinjenih pogrešaka, nenamjernih promašaja, neispunjenih očekivanja, znam da me neće zaključati ni u jednu od tih odaja i baciti ključ, već će me izvesti kroz labirint mojeg života na čistinu obasjanu suncem, gdje radost ne prestaje. Njemu ne trebam biti ne znam kako lijepa i Njemu nemam što sakriti, jer me poznaje „u dušu“.

Njemu sam ja – ja , takva kakva sam; nesavršena, pogrješiva, tvrdoglava, brzopleta, neposlušna i još nedorasla mnogo čemu, pa Ga zato trebam kao što svako dijete treba oca, u kojem je zaklon i utočište od svih nevolja koje život sprema.