Marko, ti to možeš!

0
17

Marko, ti to možeš!

Zaboravljeni ljudi
Svi mi imamo svoje obveze u životu koje moramo obaviti. Zatim, kada nađemo vremena, a nađemo ga, upražnjavamo svoje hobbyje. Ima mnogo onih koji vole životinje. I to je normalno. No, ono što zapanjuje, često mnogi više brinu za životinje, s kojima suosjećaju (jer su im drage, vjerne, lijepe…) nego za invalidne osobe, posebice za invalidne mališane. Može li se taj odnos promijeniti – da više brinemo o toj zaboravljenoj kategoriji, o tim malim, zaboravljenim ljudima, o toj maloj braći i sestrama?
Možemo li više podržati one koji se oko njih brinu 24 sata u danu; koji im nastoje pokazati ljubav i objasniti da ih Isus voli i da će pri Njegovu dolasku oni biti posve zdravi, moći skakati, bacati kamenčiće po površini vode na obali rijeke, trčati po travnatim i cvijećem posutim livadama, penjati se po drveću, biti sretni, voljeti i biti voljeni kao i svi ostali koji ih okružuju?

Na dobrotvornoj večeri
Netko mi je poslao e-mail sa životnom pričom koja me je dirnula. Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su prikupljana sredstva za školu u kojoj su brinuli za dejcu s posebnim potrebama, otac jednog od učenika ispričao je nazočnimapriču koju neće zaboraviti nitko tko je tada bio na tom događaju.

Marko, trči, ti to možeš
Izrazio je zahvalnost školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:
“Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori je savršeno
kreirano.
Ali moj sin Marko ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije
u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci.
Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?”
Svi prisutni su utihnuli.
Otac je nastavio:
“Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Marka,
dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i
pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete.”
Potom je nastavio priču.
Marko i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je
Marko inače poznavao, na terenu igrali nogomet. Marko je upitao oca:
“Što misliš, tata, bi li me pustili da zaigram s njima?”
Markov otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Marko igra u
njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu
značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni
osječaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća usprkos
njegovom invaliditetu.
Markov otac je prišao jednom od dječaka uz aut-liniju i upitao (ne
očekujući previše) bi li i Marko mogao zaigrati s njima.
Dječak se, u nevjerici, okrenuo prema igralištu i rekao:
“Znate što, gospodine, mi gubimo s 4 : 1, a bliži se i kraj drugog
poluvremena. Paaa, može, nek igra za našu ekipu, pokušat Ćemo ga
postaviti na poziciju lijevog braniča.”
Marko se malo namučio hodajuci do ekipe, ali je sa širokim osmijehom obukao
dres svog tima. Otac ga je, ozaren, gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem
rastuće topline u grudima. Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog
čovjeka – ganutog oca, koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov
tim.
Pri kraju utakmice Markova ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je
još uvijek gubila s dva gola razlike. Marko je ”pokrivao” lijevu stranu terena.
Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju,
jer je dobio priliku BITI u igri, na travnatom tepihu;
razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao s tribine.
U samoj završnici Markova ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo
sa 4 : 3 !
Sada, s jednim golom u minusu, smješila im se prilika za eventualno
izjednačenje u preostalom vremenu od 5 minuta.
I zaista, dosuđen je penal za Markov tim i dječaci su se dogovarali tko će ga
izvesti. Netko je imao ideju da puca Marko, ali uz veliki rizik da izgube
utakmicu !?
Na opće iznenadenje – Marku su ipak dali loptu ! Svi su znali da je to
bila nemoguća misija, jer Marko nije ni znao niti mogao ni pravilno šutirati,
a kamo li pogoditi okvir gola i da prevari golmana.
Ipak, kada je Marko stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da
Markova ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u
Markovom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak
ušla u mrežu..
Marko je uzeo zalet, zamahnuo i … traljavo zakvačio loptu, koja je polako
krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično
riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla
sustići. Medutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledatelji
povikaše:
“Marko, Marko, trči za njom. Marko, trči, stigni je, stigni !!! Ti to možeš! Trči,
trči, i šutni je u mrežu !!!”
Nikada prije u svom životu Marko nije tako brzo trčao. Uspio je, jedva,
stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih
očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje.
Svi povikaše: “Šutni je, šutni je u gol !!!”
Uhvativši dah, Marko je vidno potresen, naprežuci zadnje snage, kao u nekom
zanosu, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i …
i smjestio je u mrežu !!!
Muk, … , a onda provala … prasak – svi skočiše:
‘Marko, Marko, bravo, Marko !!!’
Zajapurenom i preneraženom Marku priskočiše svi suigrači, grleći ga,
ljubeći i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.
“Tog dana …”, završavajući svoju priču s drhtajem u glasu, potreseni otac,
dok su mu se suze kotrljale niz lice, “…. dječaci obiju ekipa donijeli su
djelić prave ljubavi i humanosti u ovaj svet.”
Marko nije preživio do sljedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne
zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan i
pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga,
plačući od sreće!

Moguća primjena
Svi šaljemo i prosljeđujemo stotine viceva, smiješnih poruka i spotova putem
e-maila, onako rutinski, bez razmišljanja, a kada dode do toga da pošaljemo
poruke poput ove, tu oklijevamo … Nasilje, vulgarnosti, bizarnosti i česte
opscenosti slobodno prolaze i kolaju ‘Cyberspace’-om, ali javna rasprava o
uljudnosti najčešće i ne stiže u naše škole, ni na naša radna mjesta. Šteta.
Ako Vi sada razmišljate o tome da li da proslijedite ovu poruku,
najverojatnije birate ljude u svom adresaru koji su ‘prikladni’ za to,
dakle, one koji su “prikladni” za ovu vrstu pošte.
Ali osoba koja Vam je ovo poslala vjeruje da svi mi možemo utjecati na to da se stvari promijene.
Svi imamo na desetine prilika svakoga dana pomoći da se ostvari taj ‘prirodni
poredak stvari’.
Tako mnogo, naizgled beznačajnih, susreta između dvoje ljudi stavlja nas pred izbor:
Prenijeti malu iskru ljubavi i humanosti na drugoga ili izbjeći priliku, ostavivši tako svijet još malo hladnijim?
Stari mudrac je rekao da se svako društvo prosuđuje i cijeni po tome kako se odnosi prema svojim najnesretnijim pojedincima.
Unesimo, ako možemo, u dan tih zaboravljenih ljudi, malo suosjećanja, ljubavi, humora, vedrine, nade, radosti. Svega onoga što, možda, imamo na pretek. Ili ćemo se, možda, čak i žrtvovati. Neka, ali to se isplati! Neka i u naš dan bude utkan duh potpore da bude ohrabren i duh Marka iz susjedstva!!! (Otkrivenje 21,4)

Mr. sc. Ivan Đidara