Mitovi i njihov utjecaj nisu tako bezazleni kako ih često naivno slušamo i doživljavamo kao zabavu. Naročito je to poguban utjecaj na iskren, naivan dječji um, koji je
u razvoju i fazi prikupljanja informacija. Djeca na osnovu informacija, postupno, zauzimaju svoje životne stavove. Kada odrastu, u njihovoj zreloj dobi dolazi do izražaja sve ono što je bila podloga za zauzimanje životnih stavova. A to zači: hoće li znati voljeti, hoće li biti samostalna, hoće li se bojati, hoće li biti vrijedna, hoće li praštati ili ne…
Primjerice: Ako je dijete nemirno i neće spavati, a roditelj misli da je vrijeme djetetu za spavanje, ili se roditelju spava i da skrati proceduru, kaže: Ako ne budeš sada dobar, miran i išao spavati, odnijet će te babaroga. Rotitelj ugasi svjetlo. Dijete ostane u mraku. Ili će početi plakati od straha i roditelj će morati poduzeti mjere tješenja ili će nastati tišina i dijete će šutjeti od straha i tako se mučiti i konačno zaspati. Ako to bude metoda roditelja – zastrašivanje djece babarogom, to će ostaviti traga na psihi djeteta. I kad odraste, bojat će se mraka, babaroge… Mnogi, kad su odrasli, sjete se zašto se i sada boje mraka, a nema razloga. To je ostalo iz djetinjstva. Naravno, mnogi taj strah prevladaju – ali mnogi ne, iako znaju da babaroga ne postoji!
Što je mit?
Grčki mythos = riječ, govor; bajka, priča, izmišljotina, nevjerodostojan prikaz nekih događaja. Zašto mi djeci pričamo mitove – izmišljotine? Djeca ne mogu razlikovati mit od stvarnosti. Zato su filmovi u kojima se prikazuje nasilje i svaka druga vrsta zla pogubni za dječju psihu. Dijete ne zna da je onaj kauboj pogođen, pao s konja i da je to samo na filmu a ne u stvarnosti. Zašto mi to radimo svojoj djeci? Još je tragičnije kada mitove uvučemo u religiju.
Djed Mraz
Mitologija o Djedu Mrazu ima svoju dugu tradiciju. Naravno, ono što je staro ne znači i da je ispravno. Komunisti su djedicu koji donosi darove, koji leti na saonicama koje vuku jeleni, nazvali Djed Mraz, tako da nema nikakvih vjerskih primisli. Kršćani su ga nazvali Sveti Nikola ili Djed Božićnjak, jer se pojavljuje oko Božića. Donosi djeci darove, spuštajući se kroz dimnjak i stavlja ih u čizmice. Djeca se raduju darovima. To bi trebalo biti glavno – dar. Ali, taj dar dolazi na mitski način –izmišljen, nestvaran, od izmišljene osobe. Polako načini kako dolazi i od koga dolazi postanu isto tako važni ako ne i važniji od dara. I tu će nastati problem. Za odrasle je to zabavno, a za djecu to je zbilja. Djeca izgrađuju svoje stavove.
Kakve to sad veze ima s religijom? Ima. Prvo, zato što povezujemo taj događaj s Božićom. Drugo, to treba vjerovati što se djeci priča i način na koji se prezentira.
Velečasni John Eich je izjavio:
„Kada roditelj kaže: ‘Da, postoji Djed Mraz (Djed Božićnjak, Sveti Nikola) i njegovi jeleni (sa saonicama) doista mogu letjeti’, to više nije igra. Tada roditelj brani mit (izmišljotinu) svojim roditeljskim autoritetom, dajući mu oreol istine.“
To konačno znači da dijete, kad jednom dozna da Djed Mraz (Djed Božićnjak, Sveti Nikola) ne postoji, može isto tako pomisliti da su i neka druga učenja roditelja plod mašte. Primjerice, dijete može pomisliti da je mit ono što su mu roditelji govorili i o Isusu i da postaje upitno da On ima nadnaravne moći te da On zna u svakom trenutku tko je dobar a tko loš.
E, tu smo došli do problema, koji je već ukorijenjen godinama ranije u djetinjstvu. Tako, popuštajući, roditelji, u znanju ili u neznanju, stvaraju od svoje djece nevjernike. Djeca im ne vjeruju jer su roditelji, svjesno ili nesvjesno, godinama svoju djecu učili mitologiji a kada je došla realnost, djeca su usvojila mitologiju kao stvarnost ili su odbacila i mitologiju i stvarnost. Odbacila su i istinu zbog laži. Tko bi rekao da mitologija o djedici, primjerice, može biti tako pogubna?! A već mnogi tako postupaju, kako smo opisali proces usvajanja informacija. Tko će to ispraviti? Roditelji? Crkva? Bog? A mnogi, hrabro, nastavljaju tim stilom dalje, shvaćajući to samo kao kulturološku pojavu i dio božićno – novogodišnjeg dekora. Trgovci da zarade, roditelji da postignu kratkoročne ciljeve s djecom.
Naravno, dirnuli smo u osinje gnijezdo. No, bolje prije nego kasnije. Možda neki roditelj i shvati i prihvati.
Mr.sc. Ivan Đidara
