Ti si moja jedina…
Nedavno su Nadežda i Anatoli Kuznjecov proslavili 30 godina braka. Bilo je mnogo gostiju, poklona, veselih pozdrava, svega onoga što i priliči obiteljskim praznicima, svega osim jednog. Posluženje je spremio i iznio domaćin. Domaćica je nepomično sjedila u svojoj naslonjači.
Novinarka Polina piše da se osjećala prilično nelagodno kada je prvi put posjetila ovu obitelj. Nije znala kako će ih priča o Nadeždinoj bolesti i stalno podsjećanje na nju potresti. A bolest opaka, difuzna skleroza arterija, skleroza svih krvnih sudova organizma, srca, mozga, bubrega, neizlječiva. Bolesnik je praktično nepokretan.
Kuznjecovi nisu izbjegavali razgovor o bolesti. Ona je tu, ništa joj ne možeš, s njom treba živjeti. Nesretna žena dala je novinarki 5 debelih svezaka ispisanih lijepim, okruglim slovima. Prvi zapis nastao je u ljeto 1953. godine. Posljednji tri godine kasnije.
Nadežda je rođena u Lenjingradu, pet godina prije Drugog svjetskog rata, kada je ostala bez oca. Djevojčica je uspela da s majkom, preko zamrznutog Ladeškog jezera, napusti blokirani grad. Poslije godinu dana u dalekom selu Zvolgu majka je srela čoveka i udala se. Rat je prošao i Nadežda je riješila da se zaposli i prije završenog sedmog razreda. Bila je tako sićušna i slabašna da su samo odmahnuli rukom na njenu želju da radi za brusom. Dali su joj da ispisuje radne naloge i ona je, bez obzira na više nego skromnu plaću, odlučila živjeti samostalno, učiti i raditi.
Nadežda je srela Anatolija kada joj je bilo 17 godina. Njemu je bilo 22. Smatrao ju je djevojčicom s kojom je ponekad razgovarao, družio se, ponekad je dopratio do kuće i to je bilo sve. Njemu su su bile zanimljivije djevojke koje su bile nešto starije. Dnevnik je Nadeždi bio jedino pribježište za njenu neuzvraćenu ljubav. Vrijeme je prolazilo, Nadežda je odrastala, ali se i Anatoli mijenjao.Otkrio je da voli Nadeždu. Dvije godine zajedničkog druženja i odlučili su se vjenčati.
Poslije samo dvije godine Nadežda se razboljela. Ruke je više nisu služile i ona je prestala pisati svoj dnevnik. Posljednje riječi bile su: „O, kako samo želim da mu sa mnom bude lijepo.“ Njoj je tada bilo 20 godina, njemu 26, početak života a onda se sve srušilo. Trideset godina sasvim drugačijeg života, isti iz dana u dan. Jutro u obitelji Kuznjecevih počinje u 5, 40. Anatoli ustaje, vježba, umiva se. Nadežda je već budna, čeka da ju odjene i umije i odnese u naslonjaču. Pored nje je aparat za promjenu položaja naslonjače, tu je i telefon. Iza leđa i ispod nogu je električna grijalica, sve na dugme. Anatoli za oboje priprema doručak. Njoj za ručak prinosi dvije čaše vode i povrće. On odlazi na posao, sad već kao inžinjer.
Od 8 ujutro do 6 uvečer Nadežda je sama. Sluša radio, čita i čeka da joj se Anatoli javi. Ona njega rijetko zove, da ga ne uznemirava. Poslije svakog sata 5 minuta radi vježbe, onda masažu lica. Uvečer Anatoli dolazi s gomilom namernica u naručju. Tako su se dogovorili. Pet minuta prije njegovog posla u kući govore jedan drugom najvažnije dnevne novosti. Anatoli tada odlazi u kuhinju na pola sata i večera je na stolu.
Nadežda često zna pasti u depresiju, šuti, ne odgovara na njegova pitanja, traži da je smjesti u bolnicu, kaže mu: „Koliko ćeš se mučiti sa mnom?“ A on odgovara: „Ne budi luda.“ Na proljeće odlaze na selo kod Toljine mame. Ona iz naslonjače hrani ptice, on obradjuje vrt. Tako trideset godina. I već planiraju koga će pozvati i čime ugostiti prijatelje kada budu proslavljali zlatni pir. Malo, malo, i Anatoli ju čupne za kosu i kaže joj: „Ti si moja jedina.“ Ona šuti, smješkajući se.
Ljubav nisu samo složene riječi, osjećaji koji traju samo neko vrijeme a onda se ugase. Ljubav je akcija koja traje i onda kada se naizgled nema što voljeti. Mudri Salomon je rekao „Jer je ljubav jaka kao smrt, žar je njezin kao žar ognjen, plamen Božji. Mnoga voda ne može ugasiti plamen ljubavi niti je rijeke potopiti.“
Objavio H D 1. listopada 2012.
